| < | listopad, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Na blogu se nalaze kazališni tekstovi i scenografije
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
theatrelike
Nagradna igra: MODESTO IS COMING
- 13:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Uskoro će na ovom blogu biti objavljen nedovršeni dramski komad "MODESTO IZ COMING". Nedovršeno djelo (objavljeno na engleskom jeziku) prostirano je u godinu 1900., a moderatoru cijele priče, Modestu, u goste dolaze TRI LIKA. Jedan je iz prošlosti (VAŠ IZBOR), jedan je iz sadašnjosti (TO JE SARAH BERNARDT o biografiji koje će, oni koji požele dopisivati spomenuto nedovršeno dramsko djelo biti iscrpno obavještavani), a treći lik je DRUG TITO. Svi koji sudjeluju u izradi i dogotovljenju dramskog djela spomenutog naziva sudjeluju u nagradnoj igri o detaljima koje ćete biti uskoro iscrpno izviješteni. Dakle, naoštrite pera Nenad Burcar |
ALTIM KESIM
- 14:13 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Nenad Burcar ALTIN KES0M Sanmay1n ki, ben gerçekten basitçe yal1n ayakla resim çizer ve 1nan1n yal1n ayak oldu um için hiç bir zaman hasta olmad1m diyerek iskeleden atlad1m. Adam1n biri bana ölçercesine bakt1, güldü ve geriye çekilerek duvardaki resme bakarak dald1. F1rçay1 b1rakt1m, bezle ellerimi temizledim ve kilisenin kap1s1na do ru gittim. Kil1senin hemen yan1nda küçük bir mezarl1k vard1. Eski merdiveni saran taze kesilmiş yeşil çimenden gözlerimi gö e çevirdim. Gözlerim uzakta bulunan tepeden sarkarcas1na duran bulutta tak1ld1. Güneş, ayak tabanlar1m1 y1pranm1ş yol taşlar1 ile 1s1t1yordu. Arkamda duran adam “Allaha1smarlad1k!” dedi. Bir daha merakla kilisenin aç1k kap1s1ndan duvardaki resme bakt1 ve eski merdivenlerden uzaklaşarak gözden kayboldu. Yeni boyanm1ş kahverengi ayakkab1s1n1n hoş g1c1rt1s1 sanki o selviler alt1nda park etmiş oldu u k1rm1z1 “Renault 4 “ marka arabas1 yönünden geliyormuş gibi o selvilerin sessizli ini tarif etmişti. Uzakta bulunan beyaz1ms1 bulut ile mavimtrak tepe aras1na itilmiş alt1n top gibi güneşe do ru dönüp hayale dald1m. Arkamdaki demir kap1 g1c1rdad1. Tek baş1ma kald1m. Birkaç ad1m att1ktan sonra, kaba dokulmuş kilimden farks1z, keskin çimenin alt1nda sakl1 olan nemli topra 1 hisettim. Derin nefes ald1m, bir süre öyle kald1m, sonra gö sümü boşalt1rcas1na tüm nefesimi d1şar1ya do ru üfledim. Uza a bakarak ayn1 şeyi bir kaç kez tekrarlay1p, kar1n kaslar1mda hafif bir gerginlik hissettim. Omuzlar1mda duydu um hoş bir bas1nç beni sanki harekete geçirdi ve kendimi bir kaç ad1mda mezarl1 1n duvar1 yan1nda buldum. O zamana kadar görünen da ile gö ü s1n1rl1yan çizgi, k1zg1n güneşin hareketi ile yanarak, gök birden karard1. Çekildim ve ellerimi duvara dayad1m. Defalarca nefes ald1m, gözlerimindeki titrek arzuya ra men şimdi daha da karanl1kta bulunan o yanan alt1n resim yok olmuş, güneş yuvarlak şeklini kaybederek bat1yordu. Kiliseye dönerek, içerisinin karanl1k ve ayd1nlanmam1ş haline gözlerimi al1şt1rd1m. Daha önceden sunak bulunan yerde b1rakm1ş oldu um alt1n boyay1 arad1m. Hareketimle boyadan kat1laşm1ş ve rengarenk olan gömle im s1rt1mdan biraz kayd1. Bir yaz günü daha bitiyordu. Yeşil selvilerin önündeki çan kulesinin üstündeki haç güneşin son 1ş1nlar1 ile alt1n gibi par1ld1yordu. Gözlerim ellerimdeki boya lekelerine ilişti. Parma 1m1n ucuyle elimin ters taraf1nda bulunan ve k1lç1klara yap1şm1ş olan ince tabaka boyas1 üzerinden geçtim. Daha sonra sertleşmiş olan k1sm1ndan tutup çektim. Elimden, narin yak1c1 bir ac1 döküldü. Hafif bir baş dönmesi hisettim. Tekrar avuçlar1m1 mezarl1 1n taş duvar1na dayad1m. Gözlerimi kapad1m. Göz kapaklar1m1n latif a 1rl1 1n1 hisettim. Bir ay önce arkadaş1m1n bahçesinde mandallarla süslenmiş çamaş1r ipleri aras1na yakalanm1ş olan sabah güneşinin resmini yaparken boyas1z kalm1şt1m. Arkadaş1m bir kaç gün içinde yoldan dönecekti. Düşündüm ki e er bahçenin resmini yaparsam arkadaş1m çok sevinecektir. Akl1mca onun evinde beni kimse aramaz böylece gözden kaybolmuş olacak idim. Sar1 boyas1z kald1 1m1 görünce arkamdan yanaşarak cebinden bir alt1n renk şişesi ç1kar1p uzatt1. Nazikçe elime dokunarak “ Sanar1m bu da işine yar1yacak ” dedi. Gözlerimi aç1p mavitrak tepenin bitti i do rultuya, uza a bakt1m. Tepenin üzerinde ufak bir bulut göründü. Hemen y1lan biçiminde olan çevreye, dört nala binmiş görüntüde kalan güneşin küçük bir parças1n1 ölçtüm. 0leride bulunan şeffaf, alt1n renkli başka bir bulut gözüme ilişti ve bu de işiklik beni çok memnun etti. Tepenin arkas1na saklanm1ş olan güneşin şimdi görünmeyen o parças1n1n vermiş oldu u 1ş1k küçük bulutun sanki en uygun yerine yerleştirilmişti. Küçük bulut şimdi bulundu u yerden çok memnunmuş gibi en hoş bir yumurca 1 and1r1yordu. O güneş 1ş1nlar1n1n s1cak ba r1nda rahat ve sonsuz derecede sakinleşmişti. Yeni hereketim hafifçe gömle in kumaş1n1 s1rt1mdan daha da kayd1rd1. Kumaş elimde kalan sertleşmiş boyaya tak1ld1. Biraz önceki letafet duygusu bana meçhul bir yasak gibi gömle i y1rtma güdümü yok etme i hat1rlatt1. S1rt1m1 çevirmeden kiliseyi tüm olarak bütün hacmi ve genişli i ile hissettim. Akl1mdan hiç beklenmedik bir fikir geçti. Ellerimdeki boya lekelerine bakarak anlad1m. Bu kilisenin kulesinde saat yoktu. Hiç bir kuş sesi duyulmuyordu. Hiç bir k1rlang1ç uçup geçmiyordu. Tozlu yoldan kimse gelmiyordu. El ve kollar1mdaki paz1lar1m gerildi ve duvara düşmemi önledi. Uyluk paz1lar1m da onlarla bir olup bedenimi dik tuttu. Bu arada a z1m aç1k ci erlerimi hava ile doldururken, h1zl1 giden şimdi tam sakl1 güneşle 1ş1nlanm1ş küçük bulutu gördüm. Küçük bulut görülmez gizginlerden b1rak1lm1şcas1na hareket ediyordu. Yolunu yeni boyanm1ş gökte, yükseklerden kayarak, mavi küçük göbeklerle zenginleştirilmiş, tepe ard1ndan gelen yeni 1ş1k çizgileriyle donat1lm1ş olarak devam etme e başlad1. Karn1mdaki gerginli i yeni bir his kaplad1, s1cak nazik bas1nç art1k karn1mda de il biraz daha yukar1ya do ru, kalbimin yak1n1na geldi. Delicesine nabz1m artmaya başlad1 ve bütün benli imi bir söz kaplad1. S1cak, a 1r, alt1n harflerle akl1mda bir kelime yaz1yordu: BERABER. Arkamda bulunan kilisenin tam boyunun bilinci enseme bas1nç yapt1. Sakin ve belli etmeden s1cak yaz akşam üstü vakti yordam1ndayd1. Birkaç kere gözlerimi aç1p kapad1m. Sonra gene küçük bulutun uzaktaki beklenmedik hareketlerini ve bütün vücudumdaki kaslar1n titreyişini izlemeye başlad1m. Yavaş yavaş ci erlerim genişledi. Gözümü k1rp1ş1 yar1m kald1 ve herşeyin durdu unu hisettim. Hala a z1 aç1k, gö sümde k1p1rdama olmadan, hayk1rmak üzere iken içimden hiç bir ses seda ç1km1y1ca 1n1n fark1nda idim. Gene gözlerimi kapad1m. Düşüncelerimde onun sorusu yank1land1 “ Niye bana aş1k oldun? “ Bana dokunan eli avuçlad1m ve gözlerinin içine bakt1m. Aç1k olarak hat1ralar1mdan arkadaş1m1n görünüşü belirlendi, onu kendim kadar iyi tan1rd1m. “ Güzel insan1n arzular1 vard1r “, dedi. “ Ben erke im “ diye cevap verdim. O da elini avucumdan çekti. “ Ama niye bana? “ diye sordu. Ona bakarak, cevap vermedim. Karn1mda gerginlik hisettim. Bir kaç gün sonra erkek arkadaş1m evine geri dönünce o gene geldi. Çabuk resimlerime göz at1p dedi: “ Seni evime götürece im! “ Sesimi ç1karmadan onu takip ettim. Geldi imizde memnuniyetle beni baştan aşa 1 süzdü. “ Yal1n ayak resim çizebilirsin “ dedi ve güldü. Gelecek sabah beni meyve bahçesine ça 1r1p boyalar1 önüme koydu. “ Yedi günün var ” diye ekledi. 0ki saniye daha a açlar1n aras1ndan bakt1 ve kay1s1 a ac1n1n arkas1ndan yok oldu. Ayakkab1lar1m1 ç1kartmaya başlad1m ve etraf1mda üzerinde resim yap1lacak şey arad1m. “ Yan1nda olup seni koruyaca 1m “ diye bahçeden duyuluyordu. Selvilik yönünden esen hafif yel yanaklar1m1 okşad1 ve mezarl1 a do ru esmeye devam etti. Gözlerimi açt1m. Uzakta nazik küçük bulut yeni 1ş1kla ayd1nlanm1ş, bu sefer tepeden yüksek daha karanl1k olan gö e do ru yoluna devam ediyordu. Bir kaç kere daha gözlerimi aç1p kapayarak küçük bulutun büyümekte oldu unu anlad1m. Hareket etme e çal1şt1m. Vücudum kas1lm1ş, her kas1 durgun, s1ms1k1, kararl1 hareketsiz yerinde kald1. Art1k kaybolan güneşten uzak kararan ve büyüyen bulut şimdi da 1n öbür taraf1na gitti. Gö sümün gerginli ini hafiflettim. Yavaş, yavaş ci erlerimdeki bütün havay1 d1şar1ya do ru üfledim. Yeniden nefes almadan, durgun olarak gökteki küçük buluta bakt1m. Kenarlar1 darmada 1n yavaşça büyümeye devam ediyordu. Selvi dallar1nda bir şey hareket etti. Durgunca, gö e do ru uzaklara bakarak beklemeye başlad1m. Hemen sonra yanaklar1mda akşam rüzgar1n1n esintisini hisettim. Üçüncü gün o geldi ve h1zla yapt1 1m resimleri inceledi. “ Senin hakk1nda hiç bir şey bilmiyorum ” dedi. “ O lum var “ dedim ve yüzüne bakmaya başlad1m. O da beni sesizce seyretti. Sessizce “ Daha küçük, büyüyor” dedim. “ Siz beraber de imisiniz? “ diye sordu. Elimi uzat1p omuzuna dokundum. Gözlerini bana do ru çevirdi, surat1ma soru dolu bak1şla bakarak dalg1n dalg1n sordu: “ Bizim bunu yapmaya hakk1m1z var m1? “ Düşen erik, armut ve kay1s1, meyve bahçesi çimenlerimi kapl1yordu. Uzakta yolun üzerinde ufak bir toz bulutu göründü. Birazdan art1k kilisede yaln1z olmayaca 1m. Çabukça yolun en uzak noktas1na do ru bakmaya başlad1m. H1zla şekil de iştiren bulut kararan gö ün temelinde daha da büyümekteydi. Gözle görülür h1zla sanki içini kenarlar1na do ru kopararcas1na yeni karmakar1ş1k şeklini örümcek gibi dokuyordu. Demir kap1n1n g1c1rt1s1 duyunca arkama do ru döndüm. Arkadaş1m uzun ad1mlarla taş merdivenden kilisenin girişine yaklaş1yordu. Meyve bahçesinin içinden gelip, a aca yasland1 ve sessizce beni seyrediyordu. “ Bugün yedinci, son gün “ dedi ve bak1ş1n1 indirdi. “ Şimdi gitmen gerekiyor “ diye yavaşça ekledi. Yavaş, yavaş “Anlaşma böyle“ dedim ve aya a kalkt1m. Bana bakarak nazikçe sordu: “ Umar1m bana dar1lmad1n, de il mi?” S1cak mutluluk ve gurur solu u yüzümü k1zartt1. Sesimde inat ifadesi fark ederek aya a kalkt1m ve ç1karken söyleyerek ekledim: “Hayatta en sevdi im şey sen ve o lumdur!” Ç1plak aya 1m1n alt1nda yumuşak, çürümüş kay1s1 hisettim. Olgun meyveyi yerden kald1r1p elimle kolayca s1kt1m. Elimi indirip 1slak meyveyi avucumdan düşsün diye b1rakt1m. Ona bakarak ayakkab1lar1ma elimi uzatt1m. Sessizce “Seninle çocu um olsun isterdim” dedim. Düşünceli düşünceli bana bakt1. Saatin vuruşlar1 duyuluyordu. Ba r1mda s1cak yumuşak el sanki kalbimin tümünü sar1yordu. Arkadaş1m1n sesi beni birden ürküttü “ Niye 1ş1 1 açm1yorsun?”. Neşeli, neşeli elini sall1yarak kilisenin kap1s1na geldi. Yukar1 do ru gözlerimi çevirerek bakt1m ve yeşil ortama uymuş kilisenin tümünü kapsad1m. Şimdi kilise hac1n1n rengi mavimtrak renkte idi. Şiddetle, heyecanl1 düşünmeye başlad1m. Neredeyse sinirli olarak tüm kiliseyi bir daha gözden geçirdim ve durdum. Anlad1m. Kiliseye bakt1 1m yandan saatten başka çan kulesindeki kilise çan1 da görülmüyordu. Kalbim sessizce şiddetle atmaya başlad1. H1zla dönerek gene gözlerimi gö e do ru yönelttim.Uzakta akşam1n mavi ateşten oluşmuş bukleleri üzerinde karmakar1ş1k hali ile akşam1n içine do ru büyümüş olan bulutumun yan1n1nda yaramazca neşeli hoplayarak yeni bir küçük bulut ortaya ç1kt1. Akşam gö ünde k1z1l, k1z1l. S1rt1m1n arkas1ndan ç1n ç1n kilise çan1 duyuldu. Gevrek sert çimen hoş bir şekilde dizimi kesti. Diz çöküp ve 1stavroz ç1kard1m. G1rtla 1m1 temizledim ve anlad1m ki sesim geri gelmiş. Sessizce “ Allah1m, şükürler olsun “ dedim. Gökteki küçük bulutlar sanki bir ara durgunlaş1p gene sefahat içinde gök dans1na devam ediyorlard1. Döndüm ve yavaşça şimdi içerisi ayd1nl1k olan kiliseye do ru hareket ettim. Kiliseden gelen 1ş1kla ayd1nlanm1ş olan çimenin yeşilli i akşam karanl1 1n1 ortaya ç1kart1yordu. Kilisenin içine girdim. Arkadaş1m resmin önünde durmuş dikkatle inceliyordu. Ayak seslerimi duyunca döndü ve güldü. “Ne adams1n, gelip 1ş1klar1 yakmasayd1m burda karanl1kta kal1rd1n”. Yan1nda durup, ikimiz de gözlerimizi resme do ru çevirdik. Sonunda bana do ru dönüp sessizli i bozdu ve memnun bir sesle ekledi: “ Memnunum. Geçen gün bana yeni resimlerini gösterdi inde hemen seni ça 1r1p bu resmi bitirmeme yard1mc1 olaca 1n1 yan1lm1yad1 1m1 ş1p diye anlam1şt1m. Hiç bir şeyi bozmadan zaman1nda bitirmeme yard1mc1 oldun”. Benden hiç bir cevap gelmeyince neşeli olarak devam etti: “ Sen de yal1n ayak çizerken hasta olmam1şs1n”. D1şar1dan kuş kanad1 ç1rpmas1na benzer bir ses geldi. Kilisenin aç1k olan kap1s1ndan yak1n1nda olan mezarl1k yönünden k1z1l1ms1 bir 1ş1k par1ldad1. Arkadaş1m endişeli olarak d1şar1daki karanl1 a bakt1 ve bana do ru dönüp gülmekten kendini al1veremedi. “ Adam1m, bu son aylar1 burada nas1l geçirdi imi biliyormusun? Düşünebiliyormusun mezarl1 a birkaç metre yak1nl1kta gecenin karanl1 1nda, yaln1z resim yapmak ne biçimdi. Sen burda olmasan şimdi de korkard1m. Fakat Allaha şükür işi başar1l1 olarak bitirdik. Akl1ma gelmişken soray1m, rahibi gördün mü?” “ Evet, akşamüstü buradayd1. Bana kal1rsa memnun gitti.” Arkadaş1m çantas1n1 kald1r1p “ Bu çok iyi ” dedi. 0tinal1 bir şekilde sunak üzerindeki boyalar1n1 toplamaya başlad1. Birer birer çantaya koyarken şunu ekledi: “ Düşünebiliyor musun burda dün bana ne oldu. Gece yaln1z iken birden bir ses duydum. Aman, çok korktum.” Yapt1 1 işi kesip sözleri üzerimde nas1l etki b1rakt1 diye bakt1. Suna a yaklaş1p sordum: “ Ne duydun?” Eşyalar1n1 toplamaya devam edip gene durdu, dönüp surat1ma bakmaya başlad1. “ Bak dinle, duydu uma ben de tam emin de ilim. Allah üzerine yemin ederim ki duydu umun bir mesaj veya kimin için olup olmad1 1n1 bilmiyorum ama dün kilisede tam anlaş1l1r bir şekilde duydu um şey - YAKINDA sözü idi.” Sorgulu bir şekilde bana bak1p cevap bekledi. Ayakkab1lar1m1n ve alt1n rengini ihtiva eden küçük boya şişesinin bulundu u suna 1n alt taraf1na do ru bakt1m. Tam cevap verece im anda gözüm kilisenin aç1k olan kap1s1na ilişti. Mezarl1 1n karanl1 1 üzerinde iki k1z1l 1ş1k daha par1ld1yordu. D1şar1da rüzgar esmeye başlad1. Kas1rga h1z1 ile akl1m onun yüzü ile doldu. H1zl1 h1zl1 onun şekli kalbimin her parças1na girmeye başlad1. Bak1ş1 gizlice baş1m1n her bir köşesini delicesine araşt1rarak sokuldu. Bir anda, çocuklu umdan olan eski bir görüntü gözlerimin önüne gelip ikiye ayr1ld1. Akl1m1n her köşesine onun sesi k1vr1larak “ Sakin ol, sakin ol! ” diyordu. Onun narin bak1ş1 h1ş1rt1 ile düşüncelerime şekil vererek ve zaman içinde ald1rmadan da 1t1rak zihnimde seyahatini devam ettiriyordu. Sesi “ Senin resmin benim resmimdir” diye vurgulad1. Akl1mda “ Sakin olman laz1m “ diye dalgaland1. “Resmi tasvir etmeye çal1ş! “ diye konuşyordu. “ Nas1l bir resim? “ diye sordum... “ Herhangi bir resim”. O anda gerildim. Cesaret vererek “ Kalp ve ateş “ diyordu sesi. Sordum “ Peki, resmin parçalar1n1 nas1l bir araya getireyim?” “ 0stek zamand1r “ diye yard1mc1 oluyordu. D1şar1da ruzgar durdu. Birden düşüncelerim sakinleşti. 0nan1lmaz kolay bir şekilde. Resimler görünmeye başlad1. Birden onun albümündeki foto raf birleşti ve kad1n oldu. Çocuklar neşe içinde oyun alan1na koştular. Saat hoş bir şekilde vuruyordu, çan nazikçe duyuluyordu. Beklemenin kazançl1 olaca 1n1 biliyordum. Arkadaş1ma karş1 şiddetli, ölçülmez bir sevgi duyusuna kap1ld1m. Gülmeye başlad1m. Gülüşüm kilisenin duvarlar1ndan yank1lan1p kula 1ma geliyordu. Soru dolu bak1şla bir şey söylememi bekliyordu. Hala gülerek a 1r, a 1r memnun hareketlerle alt1n boya şişesine elimi uzatt1m... Boya şişesi yar1s1ndan çok dolu idi. “ Kafana takma, yar1n anlat1r1m “ dedim. Hrvatça orjinalinden Türkçeye çeviren : Demir Beširević S hrvatskog orginala na turski jezik preveo : Demir Beširević |
kazališni komad PO NALOGU RAVNATELJA
- 14:08 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Nenad Burcar PO NALOGU RAVNATELJA copyright Nenad Burcar PO NALOGU RAVNATELJA 1. U pozadini vidimo četiri panoa. Na jednom je krevet u đačkom domu. Na slijedećem je školski hodnik. Treći oslikava vrata zbornice dok četvrti predstavlja vrata školskog WC-a. Dvojica mladića sjede na krevetu u školskom domu. Atila (18), snažan momak obrijane glave na kojoj se vidi krvava brazgotina razgovara sa svojim mršavim prijateljem Otrovom (18). Iz razglasa čuje se Atilin glas. ATILA: (off) Još kao mali često sam čuo tu riječ čovjek, a o njoj sam od tada često razmišljao i često si postavljao pitanje - zašto? Otrov prekine Atilu u razmišljanju. OTROV: Čovječe, zašto? ATILA: Što, zašto? OTROV: Čovječe, zašto si ga tako izmasakrir'o? ATILA: Morao sam dobit tu lovu do podneva, eto zašto. OTROV: (začuđeno) Što i danas si pio? ATILA: Idem u razred. OTROV: Čovječe, pa ne možeš ovakav, mislim, i glava ti je krvava, uopće, bit će sranja. Iz razglasa se čuje Atilin glas. ATILA: (off) Kao što se većina predmeta, pomagala, oruđa, strojeva i još mnogo toga kreće i okreće, i kao što se rad pospješuje uz pomoć kotača iskazuje se nužnost i potrebnost za vršenjem zadane uloge. Život čovjeka bez kotača teško je zamisliti. OTROV: (dovikne za Atilom) Atila, vidim da nisi za razgovor. Odoh ja u grad. Idem po lovu. 2. (Na panoima vidimo školski hodnik) Bezvoljna koraka Atila prijeđe do osvjetljenog školskog hodnika gdje na podu leži onesvješten učenik pored kojeg kleči uplakana čistaćica (35). ČISTAĆICA: Ti mali, ti nisi normalan. Ti si mu ovo učinio, jel'da? ATILA: Da, i opet ću.(Atila nogom udari nemoćnog mladića) ČISTAĆICA:(prekriži se) Kriste, u što su se djeca pretvorila. Upomoć! (počne dozivati) Neka dežurni pozove hitnu i nekog od nastavnika. Bilo koga. Kriste! Koliko krvi! 3. (Na panoima vidimo osvijetljena vrata školskog WC-a) Iza osvjetljenih vrata zahoda čuje se ravnateljev glas (40). RAVNATELJ: (off)(urla) Sve ću vas izbaciti iz škole! Što radite ovdje? Tko vam je dozvolio da napuštate učionice dok traje nastava? Marš van iz škole! Ovo je moja škola! GLASOVI (off) (Nemojte g. ravnatelju...Samo smo došli do...) RAVNATELJ: (urla) Jesam li rekao TIŠINA!!! Marš van! Svi! Iz zahode izjure trojica mladića, preskoče tijelo koje leži u hodniku i nestanu. (na panoima u pozadini vidimo prizore ratnih razaranja) iz razglasa začuje se uvodna muzička tema (zatamnjenje) 4. Ravnatelj sjedi u direktorskoj stolici. Govori publici kao da drži sjednicu nastavničkog zbora. RAVNATELJ: Vi znate da sam ovu sjednicu sazvao kao hitnu i vi isto tako dobro znate da se ova sjednica odnosi na probleme u školi. Ravnatelj odloži snop papira. RAVNATELJ: Proučili smo sve propise, a bili smo i u telefonskom kontaktu s ministarstvom i, dragi kolege i kolegice, ovdje imamo jednu vrlo jasnu i čistu situaciju. Naše društvo je u ratu i novac koji dobivamo i koji nam je povjeren nikako nije dovoljan da se u školi učini sve ono što smo mi uradili. Da se nabavi dvadeset klupa i isto toliko stolica, da se srede školski toaleti, da se poprave pipe, da se škola oliči, a sve je to i urađeno tokom ove školske godine. A da se to uradi treba imati razboritog ravnatelja. A razborit ravnatelj neće dozvoliti da se sve to upropasti. Neće dozovolti anarhiju! Zbog ovog o čemu ja sada govorim od vas...od svih vas očekujem da razmišljate isto kao ja. No, da čujem...? Iz razglasa začuje se žamor glasova članova nastavničkog zbora. RAVNATELJ: Nisam završio, nemojte me prekidati. GLASOVI: (nepovezano) (...da da, treba biti oštar...ne cijeni nas društvo, nije ni čudo da nas djeca ne cijene...apsolutno...) RAVNATELJ: Molim pažnju. Malo koncentracije! (uzdahne) Po propisu koji sam izdao, jasno je slijedeće: učenici za vrijeme trajanja nastave mogu jedino biti u učionicama. A što to znači? GLASOVI: (nepovezano) (...to je u redu...treba stvar držati u svojim rukama...stoput sam im govorila...nužda se obavlja za vrijeme odmora...neće oni meni...ali, imamo samo dva toaleta...) RAVNATELJ: Što?! Reda ćemo se držati - i to svi! A kad smo već kod reda, uvjeren sam da je većina vas već upoznata s incidentom koji se desio. Učenik nižeg razreda prevezen je iz našeg {kolskog centra u traumatološku bolnicu. Ozljede je našem učeniku nanio njegov kolega, maturant Ivica Čukljević zacijelo Vama poznat i kao Atila Bič Božji! A tog Atilu, to vam ja, vaš ravnatelj, garantiram, njega ću zauvijek srediti! GLASOVI: (nepovezano) (...tako je...konačno čvrsta ruka...Pepice, gdje si kupila ovu majicu...konačno pravi čovjek na pravom mjestu...pošto je danas luk na tržnici...) U tom trenutku na vratima se pojavi čistačica koja se nakašlje. ČISTAĆICA: Gospodin ravnatelj! RAVNATELJ: Nemojte me sada prekidati! ČISTAĆICA: Ali, policajci... RAVNATELJ: Molim? ČISTAĆICA: Pa, ovi policajci koji su napravili uviđaj s onim Atilom, otišli su. RAVNATELJ: Evo, sad ću... (ustane zadovoljno) Konačno je sve riješeno. Kao što sam vam rekao, sve ću riješiti. Neće meni neki Atila... ČISTAĆICA: Čeka vas tu vani. RAVNATELJ: Tko me čeka? ČISTAĆICA: Pa, Atila. Ravnatelj ustane i ispred njega se pojavi Atila. Iz razglasa se čuje zamor nastavnika nastavničkog zbora. GLASOVI: (off) (nepovezano) (...Čuli ste da su u Francuskoj postavili televizijske kamere u školskim zahodima...to bi trebalo i kod nas...A zašto...Profesori imaju policijsku zaštitu...Bilo je par slučajeva da su učenici ubili profesore...No, dobro, kod nas je ipak drukčije...U Engleskoj je još i gore...) RAVNATELJ: (odmakne se od Atile i govori nevidljivom nastavničkom zboru) Kod nas...ovo je rat, gospodo! Nemojmo se šaliti! Ovo je PRAVI RAT! Nije to igra za djecu! Svi moraju slušati! SVI! Ravnatelj se okrene prema Atili i, suočivši se snjim, uplašeno ustukne. 5. Na sceni se pojavi voditeljica školske dramske grupe Dada (35) koja se postavi između prestravljenog ravnatelja i Atile koji je na rubu toga da nasrne na ravnatelja. DADA: Možda ne znate, ali, naša je školska grupa dovršila tekst za festival mladih. Atila i ravnatelj krenu jedan na drugoga, ali Dada ih razdvaja rukama i nastavlja... DADA: Radi se o vjenčanju dvoje mladih: Maje i Bobana. DADA: (nastavlja zadihano) Majina baka i Bobanov otac daju pola-pola novac za kupnju stana za mladence. (Atili) Idiote, ako ga udariš, upropastio si i sebe i mene. Nikad nećeš maturirati. DADA: (nastavlja) Otac mladoženje kupuje stan, ali na svoje ime! (ravnatelju) Gospodine ravnatelju, sukob s učenikom samo šteti vašem imageu. (nastavlja) Svi se nalaze pred crkvom. Obavi se vjenčanje i kada mladenci trebaju poći u svoj novi stan ustanovi se da nisu mladenci, već roditelji, riješili svoje stambeno pitanje! Dada se okrene ravnatelju i pita ga. DADA: (ravnatelju) A da ga ja za sada ubacim u svoju dramsku grupu, a vi u miru razmislite o koracima koje ćete poduzeti? Ravnatelj je pogleda. Kada ponovo pogleda Atilu, konačno se odluči. RAVNATELJ: U redu, neka bude. Za sada... (zatamnjenje) 6. (Na panoima u pozadini vidimo terasu škole) Dramska grupa uvježbava predstavu. U kutu, posve odsutan, stoji Atila. Voditeljica Dada, s tekstom u ruci, stoji ispred grupe. DADA: Ti si Eržika, i ti ovaj tekst govoriš s mađarskim akcentom. ERŽIKA: Ja onda kažem ovo: Gospodin, gospodin, bilo tri sata sada otišlo... Kako djevojka nije izgovorila tekst s valjanim akcentom cijela grupa strpljivo stoji dok joj Dada pokušava pomoći. DADA: Dobro je, samo moraš naglasak staviti na zadnji slog. Njen partner u ulozi joj pomaže. MIHA: Glupačo, ti si Eržika iz Nagykanyzse. Ostali iz grupe se pridružuju. FRANJO: Zamisli si cilindrični komad mesa s mirisom kulena. Eržika pocrveni i stidljivo, ponovo pomalo pjevajući izgovori: ERŽIKA: Gospodin, gospodin...(prekine) Ne mogu. Ja to ne mogu. DADA: Kako ne možeš. To ti je lako. Slušaj. (Počne, ali i ona bez mađarskog akcenta) "Gospodin, gospodin"... Grupa se počne smijati i voditeljica uvidjevši da ni njoj ne uspijeva, pita. DADA: Hajde, što se cerite. Nek' pokaže tko zna. Istovremeno, posve odsutan, Atila stoji na rubu terase i prima joint od kolege iz trupe. (Iz razglasa se ponovo čuje njegov glas) ATILA: (off) Još kao mali često sam čuo za tu riječ čovjek, a o njoj sam od tada često razmišljao i često mi se postavljalo pitanje - zašto? Miha pomaže Eržiki i govori s mađarskim akcentom. MIHA: Gospodin, gospodin... Svi se počnu smijati. MIHA: Što se smijete, pederi, pa bilo je dobro. IGOR: (dobacuje) Pokaži joj i kako se hoda. Miha pretjeranim gestama glumi žensko. MIHA: Gospodin, gospodin...(zastane) ili što bi rekao naš ravnatelj - dečki, dečki, kak' ste vi zločesti! Svi se počnu smijati, ali ih Dada strogo prekine. DADA: Ovo nisam čula, a ti Eržika, sad ponovi. ERŽIKA: Mislite ovo "Dečki, dečki..." MIHA: Kravo, gospodin, gospodin... ERŽIKA: Aha,,,(počne) Gospodin, gospodin, bilo tri sata sada otišlo... DADA: Odlično! Nova scena! Tko je u ovoj sceni? MIRELA: Voditeljice, u kojoj sceni? VODITELJICA: A ti nemaš tekst? MIRELA: Morala sam ići kod zubara. Upadaju i drugi. ANĐELKA: Svatko ima samo svoju scenu. Nije bilo novaca da fotokopiramo cijeli tekst. U kutu terase, Atila zgazi joint i odsutno zuri u daljinu. (Iz razglasa se čuje njegov glas) ATILA: (off) Kao što se većina predmeta, pomagala, oruđa, strojeva i još mnogo toga kreće i okreće i kao što se rad pospješuje uz pomoć kotača... MIRELA: Voditeljice, moram sad ići zubaru, naručena sam (pogleda na sat) za deset minuta. Može li Katarina sa mnom? Vraćamo se za četrdesetpet minuta. IGOR I BOBAN: A mi moramo otići na sat. Odgovaramo matematiku. DADA: Ovako se ne može raditi. (vikne na djevojke koje se smiju u dnu terase) Jel' može malo tišine? Molim? DADA: (nastavlja) Dobro, pauza deset minuta. Mirela i Katarina, trkom zubaru. Igore, ti i Boban da ste istog trenutka natrag čim vas ispitaju. Učenici zapale cigarete i potajno izvade bocu pića. U tom času pojavi se Otrov koji priđe voditeljici i pokaže na Atilu. OTROV : Hvala vam što ste pomogli Atili da ne izleti iz škole. DADA: Učinila sam što sam mogla u tom trenutku. Stvarno mislim da nema smisla da propadne i da zbog gluposti nikad ne maturira. Slušaj, ti si njegov prijatelj i poznaješ ga. Pomogni mi da mu pomognemo. Otrov kimne glavom. DADA: Reci, kako je uopće došlo do te tučnjave? OTROV: Vi to nećete razumjeti. DADA: Svejedno mi reci. Iza njih, članovi grupe se šale na račun uloge Eržike. Čuje se "Gospodin, gospodin..." OTROV: Trebao mu je novac da vrati dug DADA: (ozbiljno) O koliko novca se radi? OTROV: Deset Maraka. DADA: (zgranuto) Atila je za dest maraka poslao dečka u bolnicu? OTROV: Da, on je čovjek od riječi. Trebao je novac vratiti do podneva. DADA: (pokaže na Atilu) Pogledaj ga. Moramo mu smisliti nekakvu ulogu ili neće biti dobro. OTROV: (zlobno se smijući) Nek' glumi tjelohranitelja mladoj. DADA: Da, pa da mi pola trupe završi u bolnici. DADA: (govori grupi) Dosta ljenčarenja! Nastavljamo! Trupa se počne okupljati. DADA: Pazite, ne hvatate mi korak. Još jednom ponavljam, a sto puta smo o tome govorili. Dvoje mladih se ženi. Maja, Mirela, Ružica i Kristina...vi ste prva scena. Mama je nervozna jer joj se kćer udaje. Pazite, slušajte jedna drugu. Niste same na sceni. Važne ste za sve što vas okružuje i što stvarate. Ako slučajno zaboravite tekst, improvizirajte. A za to je potrebno da razumijete o čemu se radi i da slušate jedna drugu. (nastavlja) budite stvarne žene u stvarnom životu: majka, baka i kćerke. Atila, koji stoji na rubu terase se pomakne i iz razglasa se začuje njegov glas. ATILA: (off) Sam čovjek važan je za sve ono što ga okružuje. Za sve ono što je on sam stvorio ili izmislio. Cijela trupa skupi se oko Atile i svi progovore u glas gledajući voditeljicu. Govore svečano. SVI: Svatko od nas od svog sugovornika očekuje da bude čovjek i to ne na način iskazan kao čovjek - biće, već kao... Otrov skoči sa ograde na terasu i nadoveže se. OTROV: …Čovjek ! Osoba koja ima srce, dušu, osjećaje i svoj nekakav realni svijet. Otrov se okrene prema Atili koji se blago nasmiješi i ispraćen upitnim pogledima cijele trupe odlazi prema izlazu gdje zastane i upita Otrova: ATILA: Jesi li sa mnom ili protiv mene? Otrov pljune, užarenim očima pogleda voditeljicu, slegne nemoćno ramenima, a zatim jurne za Atilom koji je već izašao sa scene. 7. (Na panoima u pozadini vidi se izlazak sunca) Sportski odjeven na scenu ulazi ravnatelj. RAVNATELJ: Moja me čistaćica voli! Rekla mi je "sunce moje". A Sunce je simbol vitalnosti i težnje prema najvišim ciljevima. Ono daje karakter, značaj i ugled stvarima na ovom svijetu. Ono je polazna točka svake sudbine. Izravan priključak na univerzalne izvore duhovne i tjelesne snage. (za sebe) Otvoriću ja fitness centar u ovoj školi. Procvilit će mi nastavnički zbor. Pa ništa. Uz malo znoja - životna radost, pozitivan karakter, ponos, društveno uzdizanje, bogat duhovni život. A bez korištenja sile. Iza panoa proviri čistaćica. ČISTAĆICA: Stigao je učenik kojeg ste pozvali! RAVNATELJ: Neka uđe! U sobu uđe mladić (17) koji još nosi zavoj na glavi. RAVNATELJ: Dakle, to ti je Atila uradio. (Ponudi mu stolicu) No, da čujem, sve mi ispričaj. RANJENIK: Nemam što puno reći. Bio sam u hodniku, on je naišao...Uostalom, sve znate. RAVNATELJ: Samo ti pričaj. Zanima me svaki detalj. (za sebe) Ako se njegova energija koristi pozitivno što dobivamo...dostojanstvo za njega, osjećaj odgovornosti za moje nastavnike i - olakšanje za mene. (prodere se) Pričaj! RANJENIK: Udario me u glavu, ostalog se ne sjećam. RAVNATELJ: Iz čista mira, naravno. RANJENIK: Pa... RAVNATELJ: Uvrijedio te, napao i pri tome te i vrijeđao. Je li tako bilo. RANJENIK: On me tražio novac i... RAVNATELJ: Na to ćemo se kasnije vratiti. I, bitno je da kažeš da te ponižavao. Je li bilo još koga u hodniku. RANJENIK: Kažu da je poslije naišla čistaćica. RAVNATELJ: S njom sam već razgovarao. A je li bilo koga od učenika? RANJENIK: Ne, koliko ja znam. RAVNATELJ: Mladiću, a sada me poslušaj dobro. Suosjećam s tobom i učiniti ću sve, ali zaista sve da Atila... (uzbuđeno za sebe) Konačno imam tog malog gada. Tu svinju. Tu životinju koja iz moje škole radi kolodvor. (nastavi umilno)...dakle da taj koji ti je nanio sve te ozljede dobije kaznu kakvu zaslužuje. A to znači - zatvor. U društvu nema mjesta za takve. Slušaj me sada dobro i upamti… Suočit ćemo te snjim i ti ćeš reći... (Na panoima u pozadini pojavi se Atlino lice) RANJENIK: Ali, gospodine Ravnatelju, ja ne bih... RAVNATELJ: Ništa nemoj govoriti. Razgovarao sam s tvojom majkom i sve smo... RANJENIK: Ali ja zbilja ne bih... RAVNATELJ: Prestani mi upadati u riječ! Nemaš ti tu što nego poslušati što ti se kaže. I učiniti tako. Jer, ima i drugi put. Pogledao sam tvoje ocjene i...nisi ni ti baš od zlata. Godina se može lako izgubiti, Ne bi bio ni prvi ni posljednji, Ali, tvojoj majci ti si jedini. A ona i ja smo sve raspravili. Raspravili i dogovorili. Svjedočiti ćeš protiv Atile onako kako ti ja kažem . Dakle… RANJENIK: Ne usudim se. A malo sam i ja kriv. RAVNATELJ: (bijesno) Reći ćeš da je izvadio nož i tražio da mu daš novac. Za ozljede već imamo liječniki nalaz. I to odličan. A svoj osjećaj krivice zaboravi. Pa pogledaj se na što ličiš. Ove zavoje nećeš skidati do suočenja. RANJENIK: Bio sam mu dužan deset maraka i on je... RAVNATELJ: (prodere se) Tišina kad ja govorim! (uhvati učenika i počne ga tresti) Učinit ćeš onako kako ti JA kažem! Oružani napad! Prisila! Nitko se meni neće suprotstavljati! Čuješ li! Čuješ li! RANJENIK: Gospodine ravnatelju... RAVNATELJ: (izbezumljen, počinje udarati učenika) Ova škola je moja! Samo moja! Ovdje će se slušati moja riječ. Moj nalog se MORA poslušati! Mora! Čuješ li, ti mali idiotu! Čuješ li me! Moj se nalog MORA poslušati! (začuje se glas ČISTAĆICE) ČISTAĆICA: Gospodine ravnatelju, stigli su ljudi u vezi fitness centra. A tu je i profesorica Dada. U vezi dramske grupe. Ravnatelj prestane udarati učenika koji raskrvavljen leži na podu. On uredi svoju sportsku odjeću i krene prema izlazu. RAVNATELJ: Evo me! Dolazim! (zatamnjenje) 8. IzvodećI gimnastičku vježbu u ritmu glazbe cijela školska grupa ulazi na scenu. Voditeljica Dada oštro broji. DADA: Jedan, dva. Jedan, dva. Jedan, dva. Što je Petra. Ne možeš više? Dobro, odmor tri minute. Zadihani ansambl okupi se oko Dade. PETAR: Voditeljice, mislim da smo malo pretjerali. DADA: Da se jučer niste napili, danas ne bi ni ti ni Mario disali na škrge. IVA: Profesorice, vidjeli smo jučer kasetu. Baš je super. DADA: Kakvu kasetu? IVA: Onu koju je Atila donio u školu. ŽELJKO: Jučer su Atila i Otrov provalili u tajništvo jer je tamo video- rekorder. Ništa nisu ukrali, samo su pregledali kasetu koju su donijeli sa sobom. Ravnatelj je poludio. DADA: Koliko ja znam bila je provala u tajništvo, dolazila je i policija i napravila uviđaj. IVA: Voditeljice, samo vi nas pitajte. Mi sve doznamo. Atilu je ostavila djevojka... ŽELJKA: (upadne) Nije ga ostavila nego je otišla. U Pariz. I sad se tamo fino džanka.. PETAR: I poslala mu pismo. (Željki) Kravo, o tome radimo predstavu. DADA: (za sebe) Dakle, postoji i kaseta. (Ivi) Iva, ti si vidjela kasetu. I tko još? SVI: Svi. Svi smo ju vidjeli. DADA: No, dobro. Vi ste glumci. Odglumite mi što ste vidjeli. Možda to iskoristimo u predstavi. PETAR: (zapali joint i izazivački kaže) Pantomimom? DADA: Pantomimom? Može. Iva ustane. Koncentrira se. PETAR: Čekajte! Ovo je na sredini trake. Moramo premotati. Željka ispruži ruku kao da drži daljinski upravljač, a Iva se počne ubrzano kretati kao da pregledamo ubrzano vraćanje trake. Konačno se zaustavi. PETAR: Evo, sad je na početku. (na panoima u pozadini pojave se konture grada) Iva počne glumiti. Iz razglasa začuje se glas Rajke, djevojke u koju je Atila zaljubljen. RAJKA: (off) Kad sam stigla u ovaj grad isprva mi je sve izgledalo poznato. Doselila sam se u novo naselje i pokušavala se utopiti u malograđanštinu. Kroz par mjeseci upisala sam se u školu i stekla par prijatelja. Oko Ive okupi se nekoliko mladih glumaca-učenika koji joj se pantomimom pridružuju u igri. RAJKA: (off) Živjela sam za njih, ali izgleda da mi to nije išlo. Možda sam zato ostala sama na svijetu. (Na panoima u pozadini pojave se slike ratnih razaranja) RAJKA: (off) Mislima sam počela razgovarati s ljudima iz prošlosti i u mašti šetati mokrim ulicama grada koji sam morala ostaviti. Najljepši trenuci života ostali su sada daleko. Više nije bilo nikog da mi priča o životu. Cijela trupa okupi se oko Ive. RAJKA: (off) Voljela sam kazalište, ali me je bilo strah početi sve ispočetka. Sve je išlo protiv mene. Željela sam opet glumiti, ali nisam imala hrabrosti otići na audiciju. Moram otići odavde. Moram otići odavde… (Na panoima u pozadini pojavi se nasmijano lice učenika/ranjenika bez zavoja na glavi) Ranjenik uđe na scenu i sjedne u stolicu. Za njim pristigne čistaćica sa gomilom zavoja u ruci. Dok Ranjenik pjeva čistaćica ga cijelog zamata u zavoje. RANJENIK: (pjeva) Moja plava lastavica S visina mi javlja Sve o tebi Kroz sedamnaest velova Slika opet probija Poput malih valova S tvojih obala Iza ogledala Moga sjećanja Slika se odbija Namreškana Vidiš li ti što i ja Il’ sa vrha il’ sa dna Vidiš li ti što i ja? Zlatna slika popodneva Ti i ja Ti i ja (zatamnjenje) II ČIN 9. (U pozadini vidimo četiri panoa na kojima piše: RAVNATELJ, ČISTAČICA, VODITELJICA DRAMSKE GRUPE i OTROV) Iz razglasa čuje se techno glazba. Prvi se iza svog panoa pojavi Ravnatelj. RAVNATELJ: Još kao mali često sam čuo za tu riječ “čovjek”, a o njoj sam od tada često razmišljao i često mi se postavljalo pitanje – zašto? Iza svog panoa pojavi se čistaćica. ČISTAĆICA: Kao što se većina predmeta, pomagala, oruđa, strojeva i još mnogo toga kreće i okreće i kao što se rad pospješuje uz pomoć kotača, iskazuje se nužnost da bude izvršena potreba za vršenjem zadane uloge. Iza svog panoa pojavi se voditeljica dramske grupe Dada. DADA: Život čovjeka bez kotača teško je zamisliti, ali isto tako smatram da je i sam čovjek važan za sve ono što je on sam stvorio ili izmislio, za sve ono što je priroda pridodala njegovu životu. Iza svog panoa pojavi se Otrov. OTROV. Promatramo li dvoje ljudi u razgovoru ne možemo, ma o čemu oni razgovarali, ne primijetiti, čuti ili osjetiti tu riječ“čovjek”. Ravnatelj, čistaćica i Dada nestanu iza svojih panoa. (Na panoima u pozadini pojavi se mjesec) (Iz razglasa začuje se Atlin glas) ATILA: (off) Još kao mali često sam čuo tu riječ “čovjek”. Na sceni se, teturajući, pojavi Otrov. Atila ispruži ruke i, poput mjesečara, počne se nekontrolirano kretati. Otrov iz ruksaka izvadi bocu rakije i sjedne na pod. Teturajući, na scenu se vrati Ravnatelj i, zanesen, naleti na Atilu. Kad spazi odsutnog Atilu pokrene se, kao da će ga napasti. U tom času pojavi se čistaćica s papirima u ruci. ČISTAĆICA: Gospodine Ravnatelju! Gdje ste? Došli su ljudi radi potpisivanja ugovora za fitness centar. Gospodine Ravnatelju! Čistaćica baci papire u zrak i bijesno sa sebe strgne radnu kutu ispod koje se ukaže otmjeno donje rublje. Iz razglasa se ponovo oglasi rave glazba Ravnatelj se baci na pod i počne skupljati papire. Nabadajući papire visokom petom čistačica se poigrava s Ravnateljem. Iza njih Atila dođe do Otrova, sjedne do njega i potegne iz boce. Ravnatelj se zadovoljno okrene čistaćici koja se zagonetno nasmiješi i uhvati ga za spolovilo. RAVNATELJ: O, bravo! Konačno! Pa, da. Moralo je uspjeti. Tako je to kad čovjek ima viziju. Ja se uvijek u svojim potezima i procjenama uvijek oslanjam na sebe samog. (Čistaćica otkopča Ravnatelju hlače i zavuče ruku unutra). ČISTAĆICA: (zadihano) Ravnatelju! Kako ste vi veliki! RAVNATELJ: Tako nikada ne mogu pogriješiti. (Uspaljena čistaćica navali na Ravnatelja i sruši ga na pod. Ravnatelj nastavlja svoj monolog, a čistaćica ga počne razodjevati) ČISTAČICA: (zavodljivo) Ha, znači to je Vaša tajna? RAVNATELJ: Ja sam vizionar. Ja svoje snove ostvarujem. A ono, ono što nisam ostvario nisam ostvario jedino stoga što nisam to imao s kime napraviti. ČISTAĆICA: Ja ne želim biti vaša tajna. Ja želim biti vaša tajnica! Ravnatelj se skoro sasvim obnažen konačno okrene čistaćici koja ga zajaši. RAVNATELJ: I bit ćeš! Biti ćeš moja tajnica! Žestokim trzajima svojih butina čistaćica počne gurati Ravnatelja prema izlazu sa scene. Ravnatelj se oglašava nepovezanim urlicima. (Kako Ravnatelj i čistaćica nestaju sa scene na panoima u pozadini pojave se konture grada) Čuju se zvuci panove frule. ATILA i OTROV i dalje sjede i piju iz boce. OTROV: (za sebe) Kada gledaš u bezdan i bezdan gleda tebe. ATILA: T'ai chi. OTROV: Što ti je to? Hongkoška banka? Prijatelju, što tebe jebe? ATILA: Ne budalo. Onaj novi što je došao u dom... OTROV: (iz džepa izvadi pištolj na vodu) Ništa bez para. Ništa. I ne treba raditi za sitniš. (Atili) A da opljačkamo tu tvoju banku? ATILA: E, da. Baš taj novi. (ustane i uputi udarac nevidljivom protivniku). On se razumije u borilačke vještine. OTROV: (odloži pištolj) I zato si ga rasturio. ATILA: Da. A poslije smo popričali. OTROV: (Nasmije se) I napili se. ATILA: Da. T'ai chi to ti je nešto kao kung fu. U stvari to ti je k'o neka gimnastička vježba. OTROV: (veselo) Uostalom, jebeš novce! Daj, Atila, pokaži. Atila ustane, pomalo teturajući. (Na panoima u pozadini pojavi se slika parka) Začuje se kineska melodija ATILA: Bitno je da pronađeš središte ravnoteže. Onda kroz pokrete oslobađaš energiju. A izgleda kao usporeni film. U Kini se to radi u parku. OTROV: Pa, mi i jesmo u parku. Daj, zajebi ta budsitička sranja. Što afektiraš? Ja sam ti najbolji prijatelj. Reci mi… ATILA: Kretenu. Tu i nema afektiranja. Razumiješ? (pokazuje) Radiš kružne pokrete. Kontrola. Pogledaj. OTROV: (smije se) Atila pleše. Ne mogu vjerovati. Atila pleše. Začuje se muzika. Otrov potegne iz boce i priključi se Atili. Njih dvojica izvode t'ai chi vježbu kao da plešu u slow motionu. Beskrajno polako, radosnih lica Atila i Otrov se pokreću u sporom ritmu t'ai chi vježbe. Konačno, Otrov iskoči naprijed i okrene se prema Atili, promatrajući ga. . . OTROV: (ironično) Svaka tebi čast, Atila. Jak si. Zdrav. Mlad i pametan. I da te nije cura ostavila… (muzika prestane) Atila urlikne i snažno udari Otrova koji padne na pod. Prijeteći, Atila se nadnese nad njim. OTROV: (zadihano) Čuj, Atila, a da mi odemo na ples. Ima tu jedan disko. Ima ženskih. Reci da smo pozvani na Tai-party i imamo besplatan ulaz. Ha? Može?…Može? Odjednom, kao da ga je udario nevidljivi protivnik, Atila posrne. Teturajući, prekrije lice iskrivljeno od bola. Otrov mu priđe i zagrli ga. ATILA: (off) Promatramo li, primjerice, dvoje ljudi u razgovoru, ne možemo, ma o čemu oni razgovarali, ne primijetiti, čuti ili osjetiti tu riječ “čovjek”. Svatko od nas od svog sugovornika očekuje da bude čovjek – osoba koja ima srce, dušu, osjećaje. ATILA se prene i pogleda Otrova. ATILA: (urlikne) Idemo! OTROV: Uz tebe sam prijatelju! Njih dvojica odjure sa scene. (zatamnjenje) 12. (Na panoima u pozadini vidimo apstraktnu sliku ptice) Naslonjeni leđima jedno na drugo sjede RAVNATELJ i DADA. Ravnatelj se odijeva, a Dada uređuje odjeću ne bi li izgledala izazovnije. Otkopča bluzu tako da se vidi grudnjak, a suknju podigne do gaćica. DADA: Predstava mora uspjeti! RAVNATELJ: Hvala Bogu, JA sam na vlasti! DADA: Moramo odbaciti sve iluzije o jednakosti spolova. RAVNATELJ: Svi će doći u moj fitness centar. DADA: Ravnatelj je muška šovinistička svinja! RAVNATELJ: Mrzim sve što smeta! MRZIM! U ratu pobjeđuju odlučni! DADA: Sva društva svijeta temelje se na vlasti muškaraca. RAVNATELJ: Sposobnost apstraktnog strategijskog razmišljanja – to je naša snaga! Valja samo odabrati pravu taktiku. Ravnatelja se mora slušati! DADA: Upisati ću se u žensku sekciju za šah. RAVNATELJ: (ustaje) Znam. Izdati ću nalog da nema nikakvog boravka ni okupljanja izvan učionica. DADA:(ustaje) Znam. Održati ćemo probu na terasi. RAVNATELJ: Izlijepiti ću obavijesti svuda. U zbornici. U zahodima. Skinuti ću znak Crvenog križa s krova. DADA: Održati ćemo probu na nogometnom igralištu. Rat je gotov! RAVNATELJ: (Šeće s papirom u ruci) Super! Sve je čisto! Imam urednu odluku ministarstva. DADA: (hoda s tekstom predstave u ruci) Fotokopirati ću mojoj dječici tekst predstave. Neka uče u tramvaju. RAVNATELJ: (zastane) Od danas, ništa se ne odobrava osim onog gdje stoji - PO NALOGU RAVNATELJA! DADA: Nastupit ćemo na festivalu, pa što košta da košta. Pa makar morala pojebati ravnatelja. U tom trenutku, oboje dotad zaneseni, RAVNATELJ i DADA se okrenu jedno prema drugom i pomalo začuđeno nastave. RAVNATELJ: O, dobar dan, kolegice. Kako ste? DADA: Umorno, eto kako sam. RAVNATELJ: Oduvijek sam vam govorio da nije škola za vas. DADA: Jel' vi to mene otpuštate? RAVNATELJ: Takav nalog ja mogu izdati. DADA: Pa, izdajte ga onda. Samo naprijed. RAVNATELJ: Kažete da ste umorni. Možda ste se isuviše angažirali oko one vaše dramske grupe. Mada, moram priznati, to školi donosi poene. Sve je dobro što djecu udaljuje od droge i kriminala. DADA: Recite, kad je Atila provalio u tajništvo...ništa nije bilo ukradeno? Na sceni se pojavi čistačica i Ravnatelju donese list papira. Usput se izazovno nasloni na njega i rukama prelazi preko njegova tijela. RAVNATELJ: Hvala, hvala. Možete ići. Čistaćica izazovno odmjeri Dadu i konačno ode. Ravnatelj strpa papir u džep. RAVNATELJ: (priđe Dadi straga i stisne se uz nju) Taj nesretni mali kriminalac. A vi ste ga sakrili pod svoje skute i spasili tako da ste ga primili u grupu. Atila i kazalište? No, što je - tu je. I to je ubrljao. Otišao. Odjebao u skokovima. Hop, hop, hop! Pa-pa, Atila. DADA: (odmakne se) Mene se ne može ucjenjivati. Mi u školi postojimo zbog djece. Ja tu imam čistu savjest. A nije me ni lako zaplašiti. RAVNATELJ: Vama bi bilo bolje da zaboravite neke stvari. I nastavu ako treba. I brigu za tipove kao što je Atila. Njega ću osobno strpati na sigurno mjesto.Držite se dramske grupe, tu vas ja pokrivam, a ostalo - prepustite meni. DADA: Kako to mislite? Ravnatelj se nasmiješi i iz džepa izvadi list papira. RAVNATELJ: Policija je nedvojbeno utvrdila da je Atila provalio u školu. Fizičko obračunavanje, provala…I neka još nešto učini, gotov je za sva vremena. Sam se je uništio. Na meni je samo da čekam. Ravnatelj pruži Dadi list papira. RAVNATELJ: Ovdje je poziv za nastup na festivalu. Nastupate u četvrtak u sedam sati. I - pamet u glavu. Ravnatelj ode, a Dada, uzbuđeno gleda u list papira i zatim poviče glasno. DADA: Djeco! Sa svih strana dojure članovi njene kazališne trupe. Dok ih dočekuje Dada popravlja odječu i zakapča bluzu. DADA: Djeco! Nastupamo u četvrtak! Smjesta počnjemo sa scenom u metrou. (dijeli im listove papira) To nam je najslabije mjesto! Iva, Petre, na mjesta. Stojimo na stanici i čekamo Rajku! (Na panoima se ukaže prizor prigradske stanice) Ansambl se postavi na sceni. Sa tekstovima u rukama oni glume scenu dočeka. DADA: Spremni? Začuje se zvuk dolaska tramvaja na stanicu. Uz zvuk eksplozije sliku metroa na panoima smijene prizori ratnih razaranja. Na scenu ulete Atila i Otrov i počnu udarati članove ansambla i otimati im novac. Članovi ansambla skupa s Dadom bježe sa scene. Otrov zadnjega isprati udarcem noge. OTROV: Hvala na ovih deset maraka, kume! Zvuci razaranja utihnu. Otrov stane do Atile. Gurne mu novčanicu u džep i zagrli ga. OTROV: Mrzim autobuse. Zadnji put kad sam vidio svog starog otišao je autobusom dogovoriti prodaju kukuruza. Opalio ga infarkt u istom tom autobusu. A rekli su da je granata pogodila taj autobus. Čista glupost. Laž! Čuješ li, Atila? Sve je to laž!! ATILA: Ja volim tramvaje. OTROV: Da, tamo odakle smo došli nije bilo tramvaja. Samo ravnica. (prene se) A u tramvaju te još nisam vidio trijezna. ATILA: Evo, sada sam trijezan. OTROV: Onda ćemo propustiti ovaj tramvaj. Da održimo tradiciju. Začuje se zvuk tramvaja. Otrov se otrese na nevidljivog putnika koji izlazi iz tramvaja. OTROV: Što je? Što gledaš? Ajde, tutanj. Noga. Gibaj. ATILA: Što ti je čovjek skrivio? Pusti ga. Što si nervozan? OTROV: (izvadi bocu) Reci, kamo ćemo? ATILA: Svejedno mi je. . OTROV: Tebi je sve svejedno. ATILA: Idemo u školu. OTROV: Tamo te čeka ravnatelj. A možda su shvatili i da smo mi provalili u zbornicu. Ako povežu kasetu s nama... ATILA: Jebe mi se zato, čovječe. Atila potegne iz boce. ATILA: Čovječe, ženska s kojom sam se nadao da ću barem u miru popričati, ode. Ode u Pariz. I ostavi bijednu video kasetu. Bijednu video kasetu. OTROV: Vi ste išli zajedno u osnovnu školu. ATILA: Da. Ali tada se nismo družili. Tek sada kad smo i ona i ja došli u ovaj grad par puta smo se sreli i popričali. Onako... (Na panoima se pojave lascivne scene Ravnatelja i čistaćice. Čistaćica u donjem rublju obnaženom Ravnatelju donosi piće) OTROV: Slušaj, Atila, što je to bilo danas sa tvojim starim? ATILA: Ništa. Došao je da me vidi. OTROV: Znam, čovječe, ali...dići ruku na starog - to je kraj. ATILA: I on pije. OTROV: Što? Otišli ste na piće? ATILA: Da. Cijeli me je život maltretir'o. Mučio i proganjao. Čovječe, da znaš koliko me puta raskrvavio. Onako skroz. OTROV: I vi ste otišli na piće i ti si ga na kraju udario? ATILA: Da. A znaš što je nakon toga bilo? Nasmijao se kao da je bio zadovoljan. I otišao nazad. OTROV: Autobusom. ATILA: I ja mrzim autobuse. Otrov potegne iz boce. OTROV: Dobro, što je tu je. (veselo) Nego, nisam ti rekao što sam nedavno sanjao. (Na panoima se pojavi prizor nepreglednog žitnog polja) (OTROV: (nastavi) Sanjao sam da, kao, ležim i spavam i odjednom - nekako izađem iz sebe, razumiješ, i dignem se uvis. Prvo polako, a onda sve brže i brže. (Na panoima u pozadini pojave se oblačci na plavom nebu) OTROV: Dignuo sam se iznad grada i krenuo prema nebu. ATILA: Super. Ovo mi se sviđa. Na Atilu I Otrova spusti se prozirna zavjesa i prekrije ih) OTROV: Čekaj, sad dolazi ono bitno. I, kao, dižem se ja, dižem... ATILA: Letiš? OTROV: Ne, nego se dižem u visinu i odjednom - tup!, udarim u nešto! ATILA: (doda Otrovu bocu) Ma daj. OTROV: Zbilja. Gore ti je bila nekakva prokleta kupola. Zamisli, na prokletom nebu ima nekakva opna. ATILA priđe OTROVU. ATILA: I? OTROV: Ništa, ostao sam gore priljepljen kao muha. (začuje se zvuk tramvaja. Atila izvuče iz džepa nož i i raspara prozirnu zavjesu.Atila govori novopridošlom putniku koji se pojavi iza panoa.) ATILA: Hej, ti. Dolazi ovamo.Što je? Što si se usr'o? A, ti ne znaš da gore na nebu ima nekakva opna...Što da te pustim. Dođi ovamo da malo popričamo. Ajde, dođi. Čekaj malo... E, pa kad hoćeš ovako... Atila počne tući putnika koji padne na pod. Otrov mu se pridruži udarajući ga nogama. PUTNIK: Pustite me, molim vas. Dat ću vam sve što imam. Sve ću vam dati. Začuje se zvuk policijske sirene i putnik se otrgne i pobjegne. Otrov upita Atilu. OTROV: Kamo ćemo? ATILA: U školu. Volio bi vidjeti voditeljicu dramske grupe. Čovječe, jedino ona uopće sluša što ja govorim. Jedino ona! Na scenu, praćena svojom glumačkom družinom uđe Dada.. 13. (Na panoima u pozadini vidimo lik ravnatelja) Voditeljica dramske grupe šutke stoji pred svojim glumcima među kojima je učenik/ranjenik sav umotan u zavoje. DADA: Dakle, što je onda bilo s tobom i ravnateljem? RANJENIK: Ništa. Ispričao mi se i sve sam mu oprostio. Na scenu uđe čistačica u donjem rublju s komadom papira u ruci. Pruži ga voditeljici koja ga pročita i obrati se trupi. DADA: Dakle ovako. Po nalogu ravnatelja dozvoljeno nam je da generalnu probu održimo u učionici broj jedan. Glumci ne reagiraju. Posve tiho na scenu stignu Atila i Otrov i stanu pored voditeljice. DADA: (mirno) Baš mi je drago da si se vratio. ATILA: Mislio sam, mogao bih glumiti tjelohranitelja... DADA: (nasmije se) Da, to je dobra ideja. Nego, moram ti nešto reći. Dobila sam pismo iz Pariza. Od Rajke. Pismo je za mene, ali piše i da bi voljela da ga i ti pročitaš. Cijela dramska grupa posjeda oko Atile koji polako rasklopi pismo. (Iz razglasa se začuje Rajkin glas) RAJKA: (off) Zacijelo se pitaš zašto sam otišla.Otišla sam zato što sam bila očajna. Sve mi je ovdje počelo ličiti na smak svijeta. Upisala sam se u pogrešnu školu. Stajala sam na vratima života i tajno željela proći kroz njih… Dada sjedne pored Atile. (Na panoima u pozadini pojave se prizori ratnih razaranja) Na sceni se pojave Ravnatelj i Čistačica s gomilom zavoja u rukama. Polako, oni prelaze od jednog do drugog učenika i zamataju ih zavoje. RAJKA: (off) Krišom sam virila kroz rupu na vratima. Bila sam očajna. Nisam htjela mrziti, ali to je jednostavno samo curilo iz mene. Mržnja je krala moje srce, a ja sam se sve više uvlačila u sebe. (završna glazbena tema) RAJKA: (off) Ispranim razumom vukla sam se životom i željela da dođe kraj. Još jednom sam poželjela uživati u igri zvijezda koje se bezbrižno igraju na nebeskom svodu i uveseljavaju usamljene ptice poput mene. A onda, otvorile su mi se oči i, evo me sada u još jednom novom gradu. Život mi je postao slika po kojoj sam crtala; ono što sam željela da mi se dogodi. Voljela bih da se i dalje viđamo. Ravnatelj i čistačica koji su sve prisutne, osim Atile, umotali u zavoje sjednu na pod i počnu umatati jedno drugo. Atila zgužva pismo i posegne za bocom. (zatamnjenje) S V R Š E T A K |
